Oči tvoje

Oči tvoje

Pogled koji daruje poeziju

Svod pod kojim krila šire usplahirene ptice koje letom crtaju slovne zagrljaje
Kao proliveni zvjezdani prah na dužicama

Tragovi snova na tvojim beonjačama

Čitav jedan svijet ispod očnih kapaka

Pogled za ljubav na prvi pogled

Na drugi 

Na stoti

Za ljubav na svaki pogled
Oči tvoje 

Teleskop kroz koji motrim zvijezde što u sebi nosiš

Svemir, nemir i mir
U očima ponekad kao da vidiš sve metropole jednog bića

I muzeje i revolucije i želje

Boje duše i teksturu

Vjeru, nadu i godišnja doba u njoj
Ponekad kao da vidiš komad vasione i oceane
Oči tvoje

Pogled koji daruje poeziju

Sasvim je dovoljan da poželim da vrijeme za mrvicu stane 

I da uokvirim

taj trenutak u kojem dopustiš da ti u srce kroz zjenice provirim 

Putevi

Zaboravi na vrijeme 

I spusti snove na moja ramena
Slobodno
Zaostavštine tuge su samo prah koji možeš jednim potezom obrisati
Ljubav može biti teška kao život
I laka kao umiranje
Ali je i dalje najplemenitije breme od svih koja nosimo
I nek te ne zavara to što mi je duša sva od pruća, suhog lišća i jeseni
Od ljubavi svaki pupoljak može da procvjeta
I svako stablo zazeleni
I nek te ne zavaraju oko srca neki zidovi
Ni to što su putevi neki blatnjavi
Zagrljaj duša ruši i što ne misliš
Svako od nas ima kod koji neko drugi u srcu nosi 
Ta se vrata otvore sama ako se usudiš dovoljno blizu prići
I možda smo svi pomalo izgubljeni 
Pomalo slomljeni
Od bitaka koje smo sa sobom vodili
Od staza kojima smo hodili
Od trnja koje smo gazili
I možda smo svi pomalo lakovjerni
A ipak uplašeni i zatvoreni 
Ispod svačije tišine je neki zvuk
Možda je arija koja samo nalikuje na muk
Dok ne osluhneš dovoljno pažljivo da čuješ
Možda je melodija uz koju ćeš učiti plesati ljubav
Uz koju će trajati toplina dodira nečijih dlanova 
Uz koju ćeš sanjati neograničeno
Bez granica, bez pragova
Ipak smo svi na ovom svijetu samo putnici
I prolazimo dok učimo kako živjeti
A lakše je, možda, s nečijom rukom u tvojoj ruci
Tim putevima životnim koračati

Muzika

Ako ikad uglazbim stih za tebe
Čut’ ćeš kako su za tobom plakale žice gitare pod tuđim prstima

Za sve naše tišine neisplakane

Neispričane

Hoćeš li  razumijeti riječi sa tuđih usana

Pelin pod slovima 

Korak pod snovima

Isprazna lakoća nedostajanja

Ljubav je kao muzika

Neopipljiva

Nedodrljiva

Dodiruje dušu i napaja srce

A znaš, postoje pjesme za koje se vežeš nevidljivim nitima

I vraćaš im se, kao ljudima

Kao snovima

Ako ikad uglazbim stih za tebe

Čut’ ćeš kako sam te zvala tuđim glasovima

A baš te nikad nisam pozvala

Čut’ ćeš kako sam voljela sve pjesme u kojima sam te pronašla

I kako si mi bio nešto kao muzika

Kao melodija kojoj sam se uvijek vraćala

Zidovi

Od daljine 

Do daljine

Čitava je jedna blizina

Izgužvana kao papir umrljan modrom tintom 

Bačena u ćošak kao kučne papuče stare deset ljeta

Ukočena

Ukoštena

Zaboravljena

Od daljine

Do daljine

Između je četvrtina hrabrosti 

Ispljunuta

Pogažena

I tri četvrtine slabosti 

Korak i povratak

Izgubljeni tragovi

Od daljine 

Do daljine

Ljudi su 

Porušeni mostovi su

Između duša koje ih ne nose u sebi

Između duša koje ih nose na sebi

Kamen po kamen

Zidovi

11.7. 

Ja sam htjela napisati stih u sjećanje svih onih koje su voljeli ljudi koje ja danas volim.

U sjećanje svih onih koji nisu stigli voljeti.

U sjećanje svih onih koji su voljeli ne znajući da će biti oteti od onih koje vole.

Ja sam htjela napisati stih o svim prekinutim ljubavima, nedosanjanim snovima, nedočekanim susretima, neizigranim djetinjstvima, nedisanim mladostima, nespašenim životima…

Ja sam htjela, zbog svih 8372.

Zbog svih onih koji svakodnevno umiru bez smrti.

Zbog svih onih preko čijih se kostiju osipa zemlja dok bijeli nišani čekaju da im označe počivalište.

Ja sam htjela napisati stih o Gradu Srebra.

Stih bijel’ kao dolina u kojoj počivaju oni kojih s nama nema.

Stih crn kao duša onih koji su mislili kako smrt drže u vlastitim rukama. 

Jesam, htjela sam, ali svaki put u meni nešto vrisne, pa se slomi, pa umukne nad tuđim bolom.

I svaki put shvatim da takav stih ne postoji. 

Da za neke tuge slovo ne postoji. 

Za neke tuge ne postoji riječ, postoji samo molitva. 
#RememberSrebrenica

#SrebrenicaGenocide 

Nisi ti imao vremena za moje vrijeme

Da šetaš po njegovim ivičnjacima

Da posmatraš drvorede kako rađa listove

Da u njega utkaš snove

Nisi

A mogao si od njega dlanovima oblikovati viseće lampe, 

vunene oblačke sreće                       kao lustere

Mogao si iz njega iscijediti svjež osmijeh

I piti ga za doručak, ručak i večeru

Mogao si, ali nisi

Nisi ti imao vremena za moje vrijeme

A mogao si, ja bih ti pustila 

da ga rasipaš kao šećer u prahu na kolač od jabuka s cimetom

Da ga rastapaš u šolju čaja od trešnje

Da ga ostavljaš na stranicama dnevnih novina

Mogao si, ja bih te pustila 

da moje vrijeme koristiš i kad me pored tebe nema

Kad zaboravim da je ono samo moje

I da nema smisla da ga tako rasipnički trošiš, brže nego svoje

Nisi ti imao vremena za moje vrijeme

Za moje nevrijeme

Nisi i nek nisi

Tebi bi sve to bilo samo breme